Kako smo otkrili da smo (pre)slatki…
Za sve one koji možda dođu, škicnu ovu stranicu i ne odluče se javiti ili učlaniti. MOJE iskustvo koje mi je promjenilo život.
Danijel je dobio šećer u dobi od 7 g, na početku prvog razreda, totalno bez simptoma ili osnova. Dijete koje oduvijek jede sve kako treba, skače, giba se, nikad bolesno…Otkriven šećer sasvim slučajno, u roku od par sati bili smo na inzulinu i život se zauvijek promjenio. Ja sam teško prihvatila sve to, borila se u sebi i mučila mjesecima pronalaskom “lijeka” i na van bila smirena i cool, u sebi patila i svaki hiper doživljavala kao zarez koji se broji na štetu mog djeteta i dugoročne probleme koje mu to može donijeti. Svaki hiper ili hipo smatrala kao svoju osobnu pogrešku i krivnju. U bespućima interneta otkrila sam dijabetički forum… nada.. ljudi koji znaju, ljudi koji s time žive vež dugo… ALI jako malo mama i djece… utjeha ali ne i potpuni smiraj. Kad sam došla par mjeseci kasnije u udrugu Melitus u Rijeci i kad sam vidjela UŽIVO što se kaže sve te mlade ljude, odrasle mlade ljude i one starije odrasle ljude sa dijabetesom tip 1 koji ga imaju od svoje 2,5,8 g… i kako oni danas žive i kako su uspješni, veseli sa svojim obiteljima i karijerama tako mi je ogroman kamen pao sa srca da to ne mogu opisati. Totalni preporod i preokret na bolje. Spominjani ljudi su mlada ekipa koja je osnovala udrugu i onda još svi koji smo se okupili oko njih i stariji i mlađi svih dobi ali sa jednim zajdničkim nazivnikom „ Mi smo jači i od sudbine, nama šećer ništa ne može !! „
Nakon otkrivanja dijabetesa naglo i iznenadno, do jutros zdravo dijete povukla sam u 11 sati iz škole i u 12:30 već je bio na inzulinu a mi bačeni u žrvanj promjena i novog života. Nakon 10 dana u bolnici pripremamo se za izlazak u „svijet“ i povratak u novi život. Izašao je iz bolnice u petak, u ponedjeljak je išao u školu. 7 g, malen, sitan, HRABAR KAO LAV, sam si mjeri šećer, sam si daje inzulin. Postoji malo strah kako će ga prijatelji prihvatiti, kako će se vratiti među njih. Pokušala sam pripremiti teren koliko je to bilo u mojoj moći i zamolila mame dječaka u razredu ( srećom ima ih samo još 4) da im objasne i da ga ne zezaju slučajno. Svi su oni od jaslica zajedno pa je to bila olakotna okolnost. Razgovarala sam s ravnateljicom, pedagogicom i učiteljicom. Da nebi bilo lagano taman u tom periodu nam je učiteljica bila teško bolesna i imali smo zamjenu.. no unatoč svemu a uz malo razumijevanja Danijel se vratio u razred kao „da se ništa nije dogodilo“.. nastavio je sa svim aktivnostima i sportom, nastavio je ići u produženi boravak i samostalno si je mjerio šećer i davao inzulin. Dopis koji slijedi uputili smo školi i profesorima koji su mu tada ( i kasnije) predavali i mogu reći da su komentari bili sam pozitivni i da nikakvih problema u školi do dan danas nema. U njegovom je razredu još jedna slatka djevojčica i jedno su drugom velika potpora i pomoć ali i ostala djeca u razredu znaju puno o šećeru i „brinu“ za njih. Oboje su zvrkavi i ništa baš ništa ih ne može zaustaviti 🙂
U sljedećem nastavku donosimo pismo učiteljici koja ima djete oboljelo od šećerne bolesti u razredu.
Život nam nosi dobre i loše dane, preljepe trenutke koje pamtimo i koji nam daju snagu da izdržimo svaki pad i poraz. Ja sam mama djevojčice koja je nešto ranije od Danijela dobila dijabetes – da promjenili su nam se životi sve se okrenulo u trenu i tada je izgledalo da ništa više nije kao prije. I bilo je teških dana, nisam ni brojala neprospavane noći, borbe sa okolinom koja nije znala ništa o dijabetesu i djece koja su se rugala mojoj hrabroj djevojčici. Ali živjeli smo dan za danom, sagledala sam stvari iz druge perspektive – mogla sam ili plakati i pitati se unedogled zašto “baš moje dijete” “gdje je uzrok” i kako dalje sa problemima koje donosi njena bolest. Ali jednog dana shvatila sam da moje neprestano nerviranje, panika i bol ne pomažu nikome – niti mene niti mojoj hrabroj curi. Okrenula sam svoje misli, svoja djela i razmišljanja prema drugom i pozitivnijem smjeru. Svakodnevno potičem svoje dijete da u životu radi što želi i što je veseli, da nema prepreke zbog njezine bolesti, razgovaramo o svemu – o ljudima koji se čude kada vide da mjeri šećer u restoranu, o pubertetu, ljubavi i ponajprije o njenoj najvećoj želji da uspije u sportu koji jako jako voli. Da nisam vam napisala – moje hrabro dijete već godinama trenira plivanje i usprkos teškim i napornim treninzima gdje su prisutne oscilacije šećera i hipo i hiper dokazuje da može svaki puta sve više. Nemogu opisati neizmjernu sreću ponos i ispunjenost kada osvoji medalju na natjecanju – a ima ih jako jako puno. I njen život je prepun radosti i veselja. Dokazuje i meni da dijabetes nije problem ima 9,5 godina a već zna toliko puno o životu. Moja poruka svima je pozitivna i dobronamjerna – nitko od nas nezna koliko smo jaki sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imamo. Zato iskoristimo svaki novi dan u što pozitivnijem razmišljanju – vjerujte to mjenja sve nabolje.
Bravo nasim hrabrim slatkicima i njihovim mamama koje se nevjerovatno trude. Svaka vam cast mame 🙂
A ima i pokoji tata siguran sam!